Red sunca, red kiše, red smijeha

Obasjani ranojesenskim suncem krenuli smo našem junaku Vjenceslavu Novaku čestitati imendan. Nekolicina nas sedmaša i osmaša s profesoricama hrvatskoga jezika krenuli smo prema Mirogoju.

         Bili smo presretni što imamo tako lijepo vrijeme za taj poseban dan, no nažalost, ban Jelačić nas je dočekao s velikim sivim oblakom i kišicom. Toga smo se i bojali! Jedino nam je preostalo pričekati dok se vrijeme ne stiša i dok ptičice ne propjevaju. S teškom mukom otišli smo do Vinceka i počastili se njihovim poznato ukusnim sladoledom. Srećom, dovoljno smo se dugo zadržali i naša želja se ispunila. Sunce nas je odvelo do groblja. Bilo je krasno, ali na žalost, samo za vrijeme vožnje autobusom, a poslije…… opet kiša! Iako smo bili prilično razočarani vremenskim nepogodama, sa smiješkom smo i to prebrodili. Uživali smo u ljepotama jeseni na Mirogoju. To je poseban doživljaj. Hodali smo crvenim, žutim i smeđim stazama od lišća, kao u priči. Na posljetku smo stigli do nositelja imena naše škole – Vjenceslava Novaka. Moram biti iskrena, razočarala sam se kako je grob izgledao, a još više kada sam saznala da se samo mi  o njemu brinemo. Tek tada sam shvatila koliko smo mi kao škola bitni i veliki.

         Nakon što smo počupali korov, popravili kamenčiće i donekle obuzdali ružu, kratko smo se pomolili i požurili kući da ne pokisnemo. Uh, red sunca, red kiše!

                                                                         Dora Petrović, 7. d