Zašto Poludnevni boravak baš u našoj školi?

Naša je škola smještena u Dubravi, a Dubrava je prije bila jedan od najozloglašenijih kvartova po maloljetničkoj delinkvenciji  te smo bili  pri vrhu ljestvice u gradu Zagrebu. Pedagoginja škole Ljiljana Savić prepoznala je postojeće stanje i potrebe škole te je u suradnji s Centrom za socijalnu skrb i Domom za odgoj djece i mladeži Zagreb počela u školi s radom prva grupa  uključenih učenika. Vrlo se brzo primijetio  znatan pomak nabolje, a taj dobar primjer slijedilo je čak pet škola Dubrave.

Koji je cilj PB-a?

Nama dolaze u grupu uglavnom djeca koja imaju problema u učenju i ponašanju, djeca čije su obiteljske prilike nepovoljne, učenici koji često pokazuju  agresivan i netolerantan odnos prema vršnjacima te razni tipovi djece koji „iskaču iz kalupa“. Cilj nam je poboljšanje uspjeha, ponašanja, prolaznosti učenika, izgrađivanje tolerantnog odnosa  i unaprjeđivanje samog procesa socijalizacije. Djeci nastojimo pomoći u procesu odrastanja i tijekom školovanja da  sa što manje teškoća  i „ožiljaka“ prođu kroz osnovnu školu.

ČESTO SU IZNENAĐENI VLASTITIM USPJEHOM

Kako su organizirane grupe?

Učenici su podijeljeni  u 2 grupe. Jednu pohađaju 6. razredi o kojima brine dipl. socijalna radnica Maja Miljuš, a u mojoj su  grupi učenici 5. i 7. razreda. U početku je postojala potreba za većim brojem pa  se našlo i po 17 učenika u jednoj grupi  što je  otežavalo rad. U zadnjih nekoliko godina grupa obuhvaća 10-12 članova, a odgajatelj ima više vremena posvetiti im se pojedinačno te kvalitetnije obavljati svoj posao. Inače, u ovih 25 godina postojanja programa, pružena je pomoć za više od 350 učenika.

Koje uvjete moraju  ispunjavati roditelji da dijete uključe u PB?

Ne postoje uvjeti , ali moram reći da roditelji moraju biti suglasni s uključenjem, a Centar za socijalnu skrb ured Dubrava izdaje rješenje o uključivanju djece u ovaj oblik tretmana.

Kako izgleda rad grupe?

Kako naša škola radi u jutarnjoj smjeni, grupa se okuplja odmah po završetku nastave.Tada međusobno razgovaramo o svim događajima na  nastavi, pod odmorom ili što im se dogodilo u obitelji. U to se vrijeme djeca mogu malo i poigrati. Na raspolaganju su im društvene igre, igre na računalu, a kada je lijepo vrijeme, odemo na školsko igralište. Slijedi zajednički ručak obiju grupa, a potom svaka grupa odlazi u neku od učionica. Najprije se dogovorimo o dnevnim obvezama i domaćim zadaćama koje taj dan treba napraviti te ih nastojimo tijekom poslijepodneva i dovršiti.

Kako motivirate učenike da ostanu u grupi poslije nastave?

Moram priznati da univerzalnog recepta za motivaciju nema.Djeca dolaze dobrovoljno, a temelj je međusobno povjerenje i njihova želja da budu bolji i uspješniji. Nakon što dijete spozna da uz kontinuiran rad ostvaruje bolje obrazovne rezultate, teškoća s motivacijom više nemamo. Oni i sami budu često iznenađeni vlastitim uspjehom i napretkom.

Zar nisu umorni nakon odrađene jutarnje nastave?

Naporno je u školi provoditi vrijeme od 8 sati ujutro do 17 sati poslijepodne, ali se uvijek možemo individualno dogovoriti. Međutim, najčešće se događa da im vrijeme brzo proleti pa se dobrovoljno znaju zadržati i duže, a tu su i tete kuharice koje ih okrijepe.

 Osjećate li se usamljeno u svojem poslu?

Ovaj  je posao idealan za individualce i altruiste jer se živi sa svakim djetetom i njegovim problemima. Prema potrebi radi se individualno s pojedinim djetetom, a taj rad ne podrazumijeva samo obrazovne sadržaje. Moje radno vrijeme podrazumijeva i suradnju s razrednicima, predmetnim učiteljima, stručnom službom škole, socijalnom službom, prema potrebi i sudom. Naravno, neizostavna je suradnja s roditeljima svakog djeteta. 

Kakva je suradnja s roditeljima?

S roditeljima nastojim uspostaviti suradnički odnos. Svjesna sam da i oni mene procjenjuju i kada zaključe da sam dobronamjerna i iskrena prema njima i njihovoj djeci, tada imam njihovu podršku. Često se dogodi da samohrane majke trebaju moje savjete, ohrabrenje. Neke roditelje treba usmjeriti da smanje kontrolu i zahtjeve, a druge opet da ih malo povećaju.

PROFESORICE, OVO JE MOJA KOČIJA

Kad se kod učenika primjećuje pozitivan pomak?

Promjene su uočljive već nakon dva mjeseca po uključivanju u PB. Odnose se na ponašanje, ali i na postizanje boljih obrazovnih rezultata. U svakom djetetu postoji potencijal koji nastojimo prepoznati i ostvariti. Promjene nisu kratkotrajne, a da im je ovaj tretman puno značio, zaključujem po tome što me svake školske godine posjećuju  bivši članovi grupe i pohvale mi se svojim uspjesima. Sretna sam jer medu njima ima i fakultetski obrazovanih.

Što vas još sve može obradovati, a što rastužiti?

Raduju me svi uspjesi moje djece, pogotovo kad dijete spozna da može postići puno više i kada sa sebe uspije skinuti“etiketu“ lošeg učenika u razredu. U takvim situacijama djeca i sama budu iznenađena, s nevjericom prepričavaju ispitne situacije ili svoje znanje uspoređuju s nekom djecom koja su prije bila uspješnija od njih.To su trenuci kada im čestita cijela grupa i svi dijelimo radost. Lijepo je promatrati proces stjecanja  samopouzdanja svakog djeteta, a to se odražava i na motivaciju i povjerenje u mene kao njihovog grupnog odgajatelja. Veseli me i kada stariji članovi grupe pomažu, upućuju, usmjeravaju i paze na mlađe. Nesretna pak budem ako se dijete koje je bilo kod mene u grupi kasnije „pogubilo“ jer su ga preplavile nepovoljne okolnosti. Tada se uvijek preispitujem jesam li mogla nešto više napraviti za to dijete, jesam li nešto propustila ili negdje pogriješila.

Ostajete li u kontaktu s učenicima i nakon njihova izlaska iz grupe?

S nekima ostajem u kontaktu ne samo kad odu u srednju školu, već i kad je završe. Ti se kontakti na njihovu inicijativu ostvaruju njihovim posjetom školi samo da me vide, porazgovaraju ili kada SMS porukama za blagdane prve čestitke stižu baš od moje „bivše djece“. Moram se pohvaliti kako sam ove jeseni bila pozvana na kavu povodom prve zarađene plaće mladića iz moje bivše grupe. On je u nižim razredima ostao bez oca, a majka se borila sa zloćudnom bolešću te je često bilo potrebno i nju tješiti i ohrabrivati. Došao je s mamom pred školu i otvarajući vrata tek kupljenog polovnog automobila, rekao:“ Izvolite, profesorice, ovo je moja kočija“. Takvi se trenuci nikakvim novcima ne mogu platiti i u meni bude nadu da sam, možda, ostavila pozitivan trag u životu pojedinih mladih ljudi.

IZGRAĐUJTE SVOJE POZITIVNE OSOBINE

Često odlazite s grupom na izlete…

Mi se trudimo i u ovo recesijsko vrijeme djeci ponuditi adekvatne sadržaje, provodimo ih vikendom. Odlazimo na klizanje,  u kino, za maškare odemo u Muzej grada Zagreba. Znali smo otići i na cjelodnevni izlet vlakom na Kestenijadu u Hrvatsku Kostajnicu. Išli smo i na Sljeme, u Zoološki vrt, Tehnički muzej, a imali smo i organizirane športske susrete s drugim školama  u kojima postoji ovakav oblik rada. Uvijek se uključujemo i u školska događanja izrađujući ukrase za Božić, Uskrs.

Možete li se prisjetiti nekih zanimljivih zgoda?

U 22 godine rada s djecom u ovoj školi bilo je zgoda kad su mi se noge odsjekle od straha , ali bilo je i smiješnih situacija. Jedne smo godine otišli na Kestenijadu u Hrvatsku Kostajnicu. Unatoč naputcima kako da se odjenu zbog najave kiše, moje su djevojčice došle odjevene baš u bijele trenirke. Možete zamisliti kako su izgledale nakon višesatnog hodanja po šumi. Razgledavali smo toga dana i štandove te primijetili da jedan dječak nedostaje. Zaledili smo se od straha, a onda ga pronašli kraj štanda s kućnim ljubimcima-hrčcima.Kupljeni su tada mnogi hrčci, a kako je kiša opet padala, zaklon smo potražili u tamošnjoj crkvi. Nakon desetak minuta opuštanja  djeca su počela puzati ispod crkvenih klupa. Naime, njihovi su im hrčci pobjegli i nastao je sveopći crkveni lov. 

Koju biste poruku uputili svim  učenicima naše škole?

Važno je da izgrađujete svoje pozitivne osobine, da nastojite svakodnevno biti najbolji  što možete jedni prema drugima i svojim roditeljima. Ako ocjene i nisu najbolje, vi ste mladi i nauka vam zasigurno ne će pobjeći.

                                                                                Laura Kavalari,7.b

( rad je sudjelovao na Županijskom susretu LIDRANO 2012.)