Književnici koje poznajemo odrasle su osobe. Često su i počeli pisati u odrasloj dobi. Rijetko koji je pisao kao dijete, pogotovo mu djelo iz te dobi nije objavljeno. Našoj gošći dogodilo se baš to.

Svoj je prvi objavljeni roman počela stvarati od niza crtica, bilješki ispisanih na zidu i drvenim letvicama skloništa u kojem su ona i njezina obitelj našli spas i sigurnost od rata. Na njezin rođendan 1991. ratne su strahote svom silinom oružja i straha pogodile njezin grad, zgradu, obitelj. Svoja sjećanja je svega tri godine kasnije pretočila u roman Trči! Ne čekaj me… Opis rata gledanog kroz dječje oči, tjeskobu i skučenost podruma, jednoličnu hranu, želju za običnim djetinjstvom i odrastanjem – sve nam je to autorica dočarala jednostavnim, a opet biranim riječima. Pokazala nam je da se i teški trenuci mogu izdržati uz nešto što ti daje snagu i nadu. Autorici je to bila obitelj, ali i vjera u sutra.

„A nije malo izgubiti djetinjstvo! Kada s trinaest godina moraš odjednom upoznati i naučiti pojmove koje život može donijeti na tvoj prag!“

„Čekam novi dan! Savladala sam tugu i tek sada znam da sam JA vječna; život je vječan!“